Za medije se kaže da oblikuju našu stvarnost. Otkad su se pojavili meidji bilo u štampanom ili video formatu, oni su služili da prenesu neku informaciju. Dosta dugo, pre interneta i društvenih mreža, mediji su imali širok autoritet i ono što se na njima objavljivalo nikad se nije uzimalo sa rezervom. Gledaoci medijskog sadržaja su svi od dece do najstarih. Tokom 20-tog veka, veći deo medijskog sadržaja je bio okrenut ka edukativnim emisijama, serijima različitih žanrova i brojnih filmskih ostvarenja koji su se prikazivali na velikim ekranima. Za razliku od bilo koje druge publike, deca su najpodlužnija uticaju medija imajući u vidu da je dečiji mozak poput sunđera i da pijaj i skladišti svaku informaciju, a što može kasnije uticati na dalji razvoj deteta. Ne postoji dete koje je odraslo uz neka od Diznijevih ostvarenja ili uz Toma i Džerija, a koje se na taj način nije prvi put susrelo sa brojnim umetničkih delima najvećih kompozitora poput Baha, Šopena, Mocarta i mnogih drugih. Nasilje koje se dešavalo u mnogim od tih crtanih filmova je bilo apstrakovano. Nijednom detetu nije padalo napamet da uzima džinovski nakovanj i baca ga sa petog sprata kuće na slučajne prolaznike. Dosta puta se spominje da su i stariji crtani filmovi bili nasilni ali se gubi poenta u smislu da je postojalo rastojanje između fantazije i realnosti. Što se nešto više približava stvarnosti, odnosno što joj je sličnije, lakše je da se neko indetifikuje sa tim.
No, kako je vreme prolazilo, brojne televizije su izbacivale edukativni program, crtane filmove i slično. Uz povećano komercijalizaciju medija, nije postojala kontrola sadržaja i svako je gledao da svojim gledaocima ponudi što je mogući zanimljiviji sadržaj. U jednom momentu dolazi do ekspanzije serija o kriminalu, podzemlju, lošim momcima, serijama u kojima nasilja ima na pretek. Nestale su serije koje su za koncept imale neku porodčnu dramu ili su pratile dogodovštine neke od prosečnih porodica u svakodnevnom životu. Na njihovo mesto došle su serije za koje se ne može reći da likovi koje glumci tumače su uzor za razvoj bilo kog deteta. Ipak, kao što svaka roba ima kupca tako i ove serije imaju svoju publiku. Međutim, deca su publika koja nije targeterina ali koja prati ove serije. Uticaj ovih serija na ponašanje nije vidljiv odmah, on se može videti tek nakon vremena kada dođe do promene ponašanja pojedinca ili grupe pojedinaca.
Sa druge strane, prisustvo rijalitija na nacionalnim frekvencijama je značajno pogoršalo stanje u pogledu postojanja nasilja. I dok sa serijama u ulozi glavnih likova može da se identifikuje određeni broj osoba, kod rijaliti emisija reč je ipak o realnim ljudima a ne izmišljenim likovima pa je i sama povezanost sa običnom osobom bliža. Brojne psovke, scene nasilja i sično koje su vidljive na malim ekranima, daje deci obrazac ponašanja. Deca vremenom taj obrazac počinju da primenjuju u školi i na drugim mestima, kada dođu u neku konfliktnu situaciju, gubeći iz vida gde je granica takvog ponašanja. Da li deca mogu da prepoznaju šta je ispravno i moralno ako se vremenom taj obrazac morala i etike u samom ponašanju izgubi? Kada se pojavio Veliki brat 2006. godine, pobednik emisije je bio Ivan Ljuba. Reč je o osobi koja je imala najmanje konfliktnih situacija i koja je u tom momentu profesor u muzičkoj školi. Međtuim kako je vreme prolazilo, osobe raznih biografija i kulturnih obrazaca ponašanja su ulazili u rijaliti emisije, pri čemu se u mnogim situacijama podsticalo da se nađu osobe kod kojih može da dođe do konfliktne situacije u cilju veće gledanosti i i zarade. Mnoga deca koja sede kod kue, zahvaćeni su takvim programom, bilo da samostalno listaju kanale ili da neko od njihovih ukućana gleda taj sadržaj.
Kako se sve pomerilo na internet tako su se i mediji pomerili. Da internet nije oaza u kojoj mogu da se sklone, dokaz je prisustvo raznih sadržaja koji su editovani na način da privuku pažnju. Pogotovo sa razvojem novih platformi poput TikToka, ovakvi sadržaji postaju viralni i rašireni među omladinom. Deca vremenom oponašaju to što su videli, te smo tako svedoci sve češćih tuča, raznih oblika zlostavljanja, a koja su prvo viđena od strane nekog od učesnika rijalitija ili su inspirisana njime.
Na trećoj strani nalazi se i prenos vesti koji se odnose na crnu hroniku. Često smo jednostavno bombardovani takvim naslovima koji privlače pažnju. Jedna od najgorih stvari koja može da se učini jeste da se nasilnicima da publicitet. Ukoliko znaju da će se njihova fotoggrafija pojaviti na televiziji, internetu ili drugim medijima, to mnoge samo dodatno podsitče da se otisnu u svoje nasilničko ponašanje. Često se to završi i sa tragičnim posledicama po više ljudi. U mnogim situacijama, upravo je žrtva ta koja vremenom ne znajući kako da odgovori na nasilje, donosi radnju da izvrši napad na školu ili neku ustanovu. Naravno ima i ogroman broj ljudi koji nisu žrtve nasilja ali su na neki način izopšteni ili žele da promene status kvo. Čuvena školska pucnjava u srednjoj školi u Kolumbajnu, promenila je percepciju koju ljudi imaju na to kako funkcioniše školstvo, šta su uzroci nasilja i slično. Međutim u američkom primeru videli smo da nikakve mere nisu preduzele da se to spreči, pa je tako godinama kasnije nastavljeno sa brojnim drugim krvavim pirovima. Treba imati u vidu da postoji mnoštvo kanala kojima je cilj samo komercijalni sadržaj. Kada takav sadržaj nije prilagođen, vremenom taj sam sadržaj daje ideje ljudima. Inspirisani tome da mogu postati poznati i da će mediji posvećivati brojne članke na tu temu, oni se odlučuju na takav čin. Počionici u mnogim ovim slučajevima su deca koja nisu još ni punoletna. Nažalost u Srbiji smo imali priliku da vidimo školsku pucnjavu koja se desila prošle godine u Ribnikaru.
Činjenica je da je nasilan sadržaj svugde oko nas bilo u tradicionalnim ili netradicionalnim medijima. Oznake uzrasta za određeni program su tehnički neefektivni jer one ne sprečavaju nikog da pogleda određenu seriju ili programski sadržaj. Skoro nijedna stanica takav sadržaj ne drži nakon ponoćnog programa jer je povrat uloženih sredstava nikakav. Rijaliti sadržaj je relativno jeftin da se napravi a prihodi mogu potencijalno da budu ogromni – ali je zato šteta i uticaj na mlade i društvo u celini u podsticanju nasilja kao rešenje, nemerljiv. Međutim uticaj koji takav sadržaj ima na društvo je ogroman. Bilo da je reč o novinama, internetu, TV-u, oni su samo medijumi koji prenose informaciju, a čitalac, gledalac je taj koji tu informaciju upija. Što se više takav sadržaj ponavlja on se normalizuje. Mediji moraju da pronađu način kako da zarade novac ali koji neće staviti društvo iznad profita. Jer jednom pokrenuta spirala nasilja nikada se ne može zasustaviti. Ukoliko smo bombardovani nasiljem, ukoliko nasilje gledamo svugde oko nas, a mediji dodatno verifikuju sve te obrasce, od nasilja nećemo moći da pobegnemo, niti ćemo deci moći da objasnimo da nasilje nije rešenje za rešavanje problema. Nema sveta bez nasilja bez odgovornih medija.